I večeras sam mali vojnik. Osmijehom i vjerom tjeram silne
utvare. Nedosanjane snove, neispričane priče, nedoživljene ljubavi.
Naviru uspomene, polako jedna po jedna, podsjećaju da živim
za dvoje. Stara avlija i mali plavi anđeo koji s rukama na leđima imitira
starog čiku Fehima. Po stoti put se pitam šta bi sada radio, bi li bio veći od
mene, ili bi zastao da opet ne ostanem najmanja.
Zna li da svaku noć zaspem s mišlju o njemu, čuje li kad mu prepričavam dan, kad mu se jadam? Zna li da sada ima banana, hvala Bogu, u izobilju? Možda sada negdje ljuti čiku Fehima imitirajući ga, ko zna. Zna li da sam sigurna da bi mi bio najbolji prijatelj, da bi mi bio najbolja zaštita, moj heroj. On bi me branio od goropadne djece, „nahranio“ me snijegom sad dok ga ima. Lijepio mi srcad po zidu na fejsbuku. I svađali bismo se, kao što smo i onda znali. Ali bi čuvali jedno drugo, kao što smo i onda znali. Samo da je tu.
Zna li da svaku noć zaspem s mišlju o njemu, čuje li kad mu prepričavam dan, kad mu se jadam? Zna li da sada ima banana, hvala Bogu, u izobilju? Možda sada negdje ljuti čiku Fehima imitirajući ga, ko zna. Zna li da sam sigurna da bi mi bio najbolji prijatelj, da bi mi bio najbolja zaštita, moj heroj. On bi me branio od goropadne djece, „nahranio“ me snijegom sad dok ga ima. Lijepio mi srcad po zidu na fejsbuku. I svađali bismo se, kao što smo i onda znali. Ali bi čuvali jedno drugo, kao što smo i onda znali. Samo da je tu.
Ali ja sam vojnik. Ne bojim se ničeg ovozemaljskog,
čovječijeg. Živim za dvoje, imam snage za dvoje, dušu za dvoje, srce za dvoje.
I volim, i govorim, i želim, i borim se-sve za dvoje. Nekad i boli za dvoje,
ali se i ozdravi i preboli-za dvoje.
I volim banane, za dvoje.
(Bratu, Muameru.)
I volim banane, za dvoje.
(Bratu, Muameru.)
Nema komentara:
Objavi komentar