Proba.

 

Ne pamtim koja je pjesma pjevala. Ali pamtim osjećaj, neke trnce i onaj ugao pod kojim je svjetlost ostavljala tragove na tvome licu. Kao da su najljepše melodije u tom jednom trenutku odsvirane vršcima prstiju po, da, tada treperavom tijelu. Pogledam u radoznale face svih tih ljudi oko nas  i zamolim  Boga da svi oni budu svjedoci sreće, moje i tvoje. Zamolim ga da naša mirisna udaljenost nikada ne bude veća od ove sadašnje.
.
I vratim se tamo, kraj tebe. I opet vapim za tvojim zagrljajem, iako sam ti blizu, uz tebe. Vapim za zagrljajem koji će me napraviti dijelom tebe, toliko snažnim.
Koje zvijezde su se tad okrenule, da mi je znati. Možda jer su prestale, pa ih se ne sjećam, ali sve su druge ljubavi izgledale blijede kada su upoređene sa jednim osjećajem. Valjda cijeloga života tragamo za nečim čemu ćemo pripadati, za mjestom gdje ćemo pripadati, mjestom gdje želimo pustiti korijenje, ostati.
Čini se da sam ovo shvatila previše geografski. Mislim da si ti tačka gdje su se spojili i sjever i jug, i istok i zapad, sunce i mjesec, kontinent, država, grad. Ono mjesto pod suncem gdje želim biti. O, kako lijepu poziciju sam izabrala.
.
Ni ovo nije posljedica sanjarenja, ne brini. Ovo je samo prikupljanje starih, velikih i malih, bitnih a nevažnih, bukvalnih a ne doslovnih, toplih a bolnih uspomena. Kakve su kome, to neka nam ostane. I ponovo pričam istu priču, kome drugom do sebi. Niko ne sluša, nikoga se ne tiče, kako je najbolje. Izvodim monologe. Ode tebi. Sama na daskama na koje me život popeo. Jednu priču da vježbam milion puta, do kraja života, za finalni nastup u jednom drugom svijetu.

Svakoj minuti dana ispričam tu priču, ni jedna ne može da ne zna. I nadmeću se s tobom, žele te zamijeniti, a ne mogu.

http://www.youtube.com/watch?v=_kbyCTPYVaU&NR=1&feature=endscreen