Niska trenutaka

Ništa nije brže od vremena. Sada, ovaj trenutak, evo čim ga obilježim jednom rječju, emocijom, mišlju, nestalo je, otišlo. To "sada" već spada u prošlost i donosi novo "sada", nove misli, riječi, osjećaje. Nižu se trenuci, jedan po jedan, sitni, čini mi se osjetljivi, lako lomljivi. Sami ne znače ništa, posmatraču su možda neshvatljivi. Svaki dan ih ima sve više, i ne znam do kad će tako. Kakva li je niska koju tvore? Hoće li na kraju, svaki svojom bojom i značenjem učiniti nisku svijetlom?

...Znaš, najljepši dijelovi niske su obojani tobom. Najljepši tonovi neke boje, ne znam koje, sačinjene od tvojih očiju, zelenih, tvoga luđačkog smijeha, zadirkivanja, topline tvoga zagrljaja, tebe. Boja još nema imena, bojim se da će i ona postati prošlost ako je definišem. Ako joj dam ime i odredim koji prostor u spektru zauzima daću pravo na nju drugima. Reći ću im da i njihova niska trenutaka može biti obojana tom bojom. A ne može tako, unikatna je, posebna, samo moja. U njoj si ti. Zar bih smjela da te dijelim? 

Moja niska je meni vrijednija od svih bisernih, dijamantnih...Samo je moja, i obojana je tobom.

Fragmenti

...Ljudi lako sude a teško praštaju. Šta je bilo meni za oprostiti ako sam sve raščistio sa sobom i sa Bogom? A sude mi, kažnjavaju i ne praštaju mi. Nisu mi dali ni da se borim, da se pokažem i dokažem. Nijedna kaplja krvi nije prolivena u moju korist, niti meni za štetu.
Povijena repa okrećem se od bitke života. Je li?

...Ni pjesmu imali nismo. Nijedan suton nismo gledali, nijedno jutro dijelili. Nisam saznao da li priča u snu, spava li na boku. A opet, sve su to postali moji ciljevi. Želio sam slušati kako diše i mrsiti joj kosu dok još nije utonula u san. Želio sam biti prvo što će vidjeti ujutro i zadnji joj poželjeti laku noć. Ionako je svakog dana bila uz mene, iako nije tu, i svaku sekundu dana posvećivao sam njoj.

...Okrenuo sam leđa, evo me već daleko. Svakog dana, čak i više puta, gušim pobune, protiv sebe i drugih. Bunim se, borim, govorim, priznajem, odajem, i to sebe... Ali sam sam.

Luđače!

Hiljadu je pitanja, kajanja, odluka...Pitanja nemaju odgovore, zapravo se ne kajem a kod odluka sam nemoćan.

Je li ljubav ono što treba da nas vodi? Zar nije dom i mjesto u tvom krilu smisao života? Jesam li kažnjen za grijehe, svoje, ili tuđe? Zašto te nemam?
Ne kajem se što sam te imao, što sam tebi posvetio sve, što sam poželio da se mijenjam, kraj tebe i s tobom...Ne kajem se što sam uživao u tvojim očima, dodirima, poljupcima...Ne kajem se što sam maštao o tebi, nama...
Odlučio sam da ću zaboraviti, preboljeti, evo sad, da ću svoje sve posvetiti nebitnom, ne nekome, nego nebitnome u životu...Odradiću sve i mrvu ljubavi koju čuvam za tebe, zakopaću je u svemu što nema veze s tobom. Lažem, ne mogu. Rekao sam da ću sve besane noći poslati bestraga opravdati kafom i lošim krevetom. Ali, moj krevet je dobar.

Nikada se nisam ovako osjećao. Sve mape svijeta mi ne bi pomogle, toliko sam se, jadan izgubio. Sve sitnice vezane za tebe, skupljene u tek nekoliko trenutaka, dana i noći su mi načinile carstvo, pred čijim ruševinama stojim sada.
Bio sam lud, oprosti mi. Lud jer sam zavolio, jadan. Lud jer sam očima gledao i tebe i ono u tebi i nas sada i nas sutra. Luđače!, džaba si sada govorim.

Mislim da sam odrastao, u par noći. Uništeno je dijete u meni, osjetio sam prag koji sam prešao, žacnuo me poput bodeža, utrobu mi razorio. I sve to opet ne može da objasni mene, bez tebe.

Bio sam siguran u nas. Siguran. Sretan.

Umotala si sve u jeftini sjajni papir, umotala ružno i nespretno, umotala...i bacila.
Sve moje je maleno, jeftino, nevažno...Sve moje je umišljeno, nimalo istinito.
Ne voliš. I ja ne trebam da volim, kako sam se, dovraga, usudio? Zar sam se usudio pomisliti da je moje malo srce vrijedno tebe i tvoje veličine. Bodež u meni si ti.

A tvoja ljubav, samo onoliko koliko iznosi stoti dio moje, bi bila dovoljna za osvajanje vasione.