Muameru.

I večeras sam mali vojnik. Osmijehom i vjerom tjeram silne utvare. Nedosanjane snove, neispričane priče, nedoživljene ljubavi.

Naviru uspomene, polako jedna po jedna, podsjećaju da živim za dvoje. Stara avlija i mali plavi anđeo koji s rukama na leđima imitira starog čiku Fehima. Po stoti put se pitam šta bi sada radio, bi li bio veći od mene, ili bi zastao da opet ne ostanem najmanja.
Zna li da svaku noć zaspem s mišlju o njemu, čuje li kad mu prepričavam dan, kad mu se jadam? Zna li da sada ima banana, hvala Bogu, u izobilju? Možda sada negdje ljuti čiku Fehima imitirajući ga, ko zna. Zna li da sam sigurna da bi mi bio najbolji prijatelj, da bi mi bio najbolja zaštita, moj heroj. On bi me branio od goropadne djece, „nahranio“ me snijegom sad dok ga ima. Lijepio mi srcad po zidu na fejsbuku. I svađali bismo se, kao što smo i onda znali. Ali bi čuvali jedno drugo, kao što smo i onda znali. Samo da je tu.

Ali ja sam vojnik. Ne bojim se ničeg ovozemaljskog, čovječijeg. Živim za dvoje, imam snage za dvoje, dušu za dvoje, srce za dvoje. I volim, i govorim, i želim, i borim se-sve za dvoje. Nekad i boli za dvoje, ali se i ozdravi i preboli-za dvoje.
I volim banane, za dvoje.

(Bratu, Muameru.)

...

Ne uzmite ni jednu moju riječ za zlo. Riječi i papir su sve što imam. Tu, na papiru, i volim i želim, i patim i radujem se. I putujem, i živim. Baš sve. Nije sunce grijalo ako ne zapišem. Sutra će pasti kiša, ona teška i sumorna, ali ostaje na papiru ono sunce od neki dan, da olakša i oboji.

Ovih dana ni papir neće da sluša. To dođe kao prokletstvo, vjerujte. Jednom kad u riječi nađete prijatelja, savjetnika, ljubav i saučesnika, kad ne možete da pišete, sami ste. Da na papir izvadim sve ovo u meni, najviše bi bilo tebe. A papir kao da zna da si zabranio da pričam, da nisi htio da čuješ. I papir onda brani, što nije prihvaćeno ne bi trebalo biti ni rečeno. Zar?

Ali, evo ponosit ćeš se sa mnom. Nijemo gledam kroz prozor, snijeg krije sve tragove. Ne nadam se tebi, znam da nećeš doći. Sada nosim rukavice, znam da me tvoje ruke neće ugrijati. Ne žalim ni za zagrljajem, ni za osloncem, ni za poljupcem. Znam da nećeš biti tu kad mi budeš trebao. Znam da mi nećeš poželjeti dobro jutro, ni laku noć. Znam da mi se nećeš nasmiješiti, otjerati košmare. Nije to meni namijenjeno.

Baš kao velika, zanemarujem ovu divotu što u meni tinja, neka meni hladnih snijegova. Nisu više pahulje lijepe, nježne, čiste. Ne divim se njihovim oblicima. Ne želim da ih skidam sa tvoje kose, usnama topim na tvojim obrazima. Snijeg je padavina. I ponekad radost za djecu. To je sve. I otići će...Zamoliću ga da sobom ponese i ovo moje.

Etiketa Modernog Don Juana

Kažu da žene vole zločeste tipove. Ko god da je počeo s tom tvrdnjom, učinio je da „zločesti tipovi“ postanu trend. To je problem, znate. Svi žele biti u trendu. Tako danas nemate raznovrsnosti, svi koji se ističu na tržištu imaju etiketu zločestog dečka, drugih ili nema ili se ne ističu. Za to su krive žene ponajviše. Ali, da se osvrnemo da jedan drugi segment ove pojave. Od nastojanja naših muškaraca da se uklope u trend i postanu zločesti dečki dobivamo nus produkt-odrasle dječake koji se smatraju macho tipovima koji zapravo i nemaju sve osobine kojima se opisuju.

Zamoliću da se ovaj tekst ne shvati zlonamjerno. Nemam namjeru da kritiziram i generaliziram, neka ostane na tome da je primjećeno i to je to.

Na svakom ovom današnjem Don Juanu bi trebala da stoji etiketa koja govori o njegovim karakteristikama i sa uputstvom za upotrebu, znate, kao na odjeći (čudno, žene znaju sa odjećom, trebale bi i sa njima). 

Jedna stavka na uputsvu bi bila zabranjeno peglanje. Muškarca „peglate“ ako rondate. Ni u ludilu ga nemojte opomenuti da pokupi svoje prljave čarape, da postoji čudo od korpe u koju ide prljavi veš. Ne smijete mu reći da ne može jesti i ostaviti sve na stolu i ne smijete ga upozoriti da podigne dasku u wc-u. Znate, nije u redu da macho muškarac bude pedantan, čist i da ima lijepe manire. U radnju rondanja spada još milion stvarčica, rekli bi, ali eto, ovo su neke od njih. Zato, nemojte rondati.

Zatim, kao na najdražoj vam košulji, na samoprozvanom Don Juanu ćete vjerovatno naći i ovaj simbol: 

Ovaj vam govori da vašeg muškarca ni u kom slučaju ne smijete prati. Naravno, ne misli se doslovno. I ova radnja ima širok raspon. Perete ako se žalite, perete ako pitate: „Dragi, ko ti  je ta, zašto imate tako prisan odnos?“ Perete ako mu govorite koliko volite, šta osjećate. Dovoljno je jednom da mu to kažete, i to kad dotični osjeti potrebu za tim, svaki drugi put je suvišan. Ako mu stalno govorite da ga volite, i još to i pokazujete, vaš bi se macho mogao uplašiti. To bi značilo da i on mora raditi isto, da mora govoriti kako vas voli, kako mu je stalo. Što je još gore, može se od njega očekivati da se ta ljubav pokazuje u djelima. To je previše, znate. A zašto bi vam govorio da vas voli, sutra bi mogla naići neka druga, a riječima „volim te“ vežete ga.

On ima svoj karakter (drugaciji i bolji od svih drugih, razumije se) kojeg njeguje. On će vam za sebe tvrditi da je pouzdan, susretljiv, brižan. Svaku od ovih osobina pobije vlastitom sebičnošću. Biće on i susretljiv, i pouzdan, i brižan dok god to ne ometa njegove planove, ne traži od njega da se žrtvuje (propusti tekmu, i sl.).

On je ponosan. Ponos je odavno dobio drugu definiciju. Ponosi se nečijim ratnim pohodima, bitkama, vještinama i kao uzor uzima tuđu hrabrost. A nema hrabrosti da stane iza vlastitih riječi, a kamo li emocija. Neće vam on nikad reći šta mu smeta, neće reći da je povrijeđen i neće reći da voli. Šta misli kolega i komšija je daleko bitnije od rješavanja nekih nesuglasica i problema. Da ne govorimo o pomaganju u kućanskim poslovima. Znam jednog koji će uraditi sve, napraviti ručak, očistiti, sve, kad mora, ali neće iznijeti veš na balkon da se suši. Znate, vidjeće ljudi iz zgrade preko puta, biće da je papučar. Otkud uostalom taj termin-papučar? Nasilno stvorena tvorevina kao izgovor za lijenost? Među šabloniranim macho tipovima naći ćete i one koji tvrde da ne mogu da vole i da se nikada neće ženiti. Neka im je neka žena slomila srce prije sto godina, neće dopustiti da se to ponovi, ne mogu drugu da vole. Do sada, dokazano najbolji izgovor za izbjegavanje veze kako bi se uživalo u čarima samotnjačkog, raskalašenog života koji dopušta mijenjanje partnerice po potrebi. Zar nije jednostavnije reći: „Ne želim.“

I da, da ne zaboravimo jednu od najspecifičnijih osobina današnjeg Don Juana. Vaš macho je ljubomoran. Ljubomoran je u smislu da će urlati: „Pola sata ti je zurio u dupe.“ Naravno, vi ste krivi. On ima pravo da zuri u tuđe pozadine, ali vašu ne smije niko, ama baš niko, da gleda. Od vas se očekuje da to spriječite, naravno. Po svojoj priči i hvalospjevima samome sebi, očekivalo bi se da kaže onom dotičnom koji je buljio u vašu pozadinu: „Da, ima dobro dupe. I to je moje dupe.“ Žene vole kad ih se svojata, kad se bez ustručavanja ponosno prizna vlasništvo nad njenim srcem.

Primitivnije varijante današnjeg Don Juana ostavljaju svoju gospođu u kući da bi, poput samo postalog osamnaestogodišnjaka mogli da zadovolje svoje neutažene žeđi harajući po ne baš uglednim prčvarama. Sve u životu ima svoje vrijeme. I sve bi trebalo imati vrijeme svoga kraja.

U namjeri da ostavim najznačajnija opažanja o fenomenu Modernog Don Juana, shvatih da bih imala šta da radim mjesecima. Pored toga, treba se osvrnuti na reakcije žena na sve ove osobine i kvazi manire, na žene i majke koje su učestvovale u stvaranju ovog fenomena. Zato, ovdje ću stati, odustati.

Drago mi je što u svemu postoje izuzeci, pa i u ovome. Postoje muškarci, u pravom smislu te riječi. A svi se trebaju čuvati lažnjaka, bez obzira na rod i dob. Moderni Don Juan može izrasti (ako ikada poraste) u ozbiljnog, odgovornog i hrabrog čovjeka, možda čak i oca. Nažalost, većinom ćemo posvjedočiti zbunjenom dječaku u tijelu tridesetogodišnjaka koji, slobodno rečeno, ne zna gdje udara, i prepušta se sudbini i rukama neke žene koja zna šta hoće i način kako da dođe do toga.

Gnothi Seauton!

U previranju težnji, želja i nauma stigoh na raskršće sa mnoštvom pravaca a bez valjanih putokaza. Da bismo odabrali pravi put treba valjda prvo znati svoje trenutno stajalište. Tek nakon što znamo gdje stojimo i kad smo potpuno svjesni stvari oko sebe i stvari u sebi, možemo da odaberemo put, zapravo da odlučimo da li ćemo nastaviti i u kojem pravcu, ili ćemo jednostavno stati i ostati tu gdje jesmo.
Kako nas dalje tjeraju naše želje i ambicije, najprije treba proučiti njihov izvor. Svaka ambicija i svaka želja treba da bude pozitivna, za vlastitu korist ali ne na tuđu štetu.

Proučavajući izvorište vlastitih ambicija i želja sa zadovoljstvom zaključih da je svaki moj naum bio i jest pozitivan. Naučili su me da je važno ograničiti svoje djelovanje na druge. Ograničiti na način da pomogneš ako možeš, a ako ne možeš pomoći da ni ne odmažeš. Posvjedočih tuđim zlobnim naumima, neke osjetih na vlastitoj koži. I dalje ne mogu da shvatim i opravdam njihove razloge. Cilj ne opravdava sredstva. Razlikujemo se međusobno, razlikuju se naši životi i naše sudbine. Ko može da promijeni moj život i moju sudbinu? Ko je za njih kriv?! Niko, ako ne ja. Zato nam ništa ne daje pravo da svoje nezadovoljstvo pokazujemo  na drugima. Ništa nam ne daje pravo da pokušavamo kontrolirati tuđi život. Ništa nam ne daje pravo da druge sputavamo u njihovim željama, ambicijama i naumima.
Da li su svi ljudi rođeni dobri? Da li tek rođeno dijete može u sebi nositi sjeme zla, da li se to sjeme može prenijeti sa oca, majke, na dijete? Ako može, zašto ljudi koji u sebi nose i trunku zla imaju toliko dobrote da požele dijete? Nije svijet crno-bijel, ali ako imaš i trun dobrote u sebi nećeš sebi dozvoliti trunku zla. Desi se i nenamjerno, reći ćete. Ružan pogled moraš nadoknaditi lijepim, i ne ponoviti ga, kažem. 
Preispitivajući gdje stojim, shvatih da je najbitnija činjenica da želim zadržati dobrotu. Sve što je ostalo iza, ostaje iza. Iskupih se. Sada mi je drago što više zla učinih sebi nego drugima. Samoj sebi ću nekako oprostiti, a drugi nisu to u stanju.
Zbunjuje me ovo raskršće. Na mnoge pute kročih, ali ovi sada su nekako čudni, drugačiji. Čovjek nije isti čovjek, društvo nije društvo. Kao šarena paleta boja tako i čovjek u sebi oslikava mnoštvo, nikad fiksno i isto. Mijenjamo se po potrebi, prilagođavamo zahtjevima ostalih, zahtjevima društva koje slijepo tumara, ko zna gdje. Danas je crveno lijepo, sutra ružno i izopačeno. Subjektivno? A šta je to? Rugamo se slabima, do te mjere smo bolesni. Danas volimo, sutra predmet ljubavi odbacimo, kudimo. Lako liježemo, teško ustajemo. Cijenimo barbarstvo, nasilje.
Individualnost, posebnost, samostalnost, duhovnost, originalnost, zamijeniše grupama, zatupljenim krdima sa istim tupim pogledom, istim postupcima, manirima. Etiku zamijeni etiketa.
I tako, sa ovog raskršća vidim sve te čudnovatosti ljudi i društva, i bojim se, ako ćete iskreno. U tom svemu, jedina je solucija da se čovjek u detalje definiše i ogradi se, zaštiti. Solucija je da anomalije društva odbaciš i učiniš da ostanu tuđe, ne tvoje.
I da...Valja stazu koja ostaje iza obojiti najljepšim bojama, ko zna, možda neko slijedi.

Ni ljubav, ni o ljubavi

Nisam htio ljubav, niti o ljubavi. Govorio sam da je to isuviše istrošena tema, sada već etiketirana, prodana. Time sam se krio, opravdavao. 

Nikad nisam uspio ostvariti taj segment života, nikad njime upotpuniti ove druge, manje bitne, segmente. Da, manje bitne, priznajem. U svim tim manje bitnim segmentima ja sam briljirao. 

U  segment ljubav je spadala sigurnost, zaštita, utjeha, sklonište, dom, porodica, djeca, smijeh, otimanje za kokice, golicanje, ljubomora, sitne svađe i ljutnje...Naravno da je to bitnije od svega drugog. Naravno da je to najvrijednije, najsmislenije. To je život, sve ostalo je samo posao. Taj jedan segment izliječi loš utjecaj svakog drugog segmenta. Zato sam ja sada nepotpuna i bolesna osoba. 

Stajao sam tu, pred njom, potpuno razoružan, spreman da joj se prepustim, da postanem njen. Možda bih joj trebao reći da sam poput već polomljene čaše, da pazi. Možda bih joj trebao reći da odavno nisam bio spreman na ovo, ko zna, možda sam čekao nju. Ali sada sam spreman. Poželio sam ljubav, njenu. Poželio sam uzeti njenu ruku, i odvesti  je, bilo gdje. Poželio sam da ljubim njene obraze. Poželio sam njene usne na mome licu, doživotno, evo potpisujem. Poželio sam zajednička jutra i zajedničke sutone. Poželio sam nju, uvijek, baš tu, pored sebe. 

Samo sam pognuo glavu, sitan, jadan, u strahu. Ne od nje, nje se nisam bojao. Kad pomislih da bih njoj trebao reći sve te želje, neki nož u mojoj utrobi me poreže. Kad god sam nešto poželio i bio blizu ostvarenja, predmet mojih želja bi jednostavno nestao i tako postao nedokučiv i nemoguć. Zamišljao sam sudbinu (neku zlobnu babu, izboranu, ružnu...) kako se oholo cereka meni u facu. 

Nisam htio o ljubavi, ne. Ako joj kažem za sve neuspjehe, pobjeći će, glavom bez obzira. Smatraće me nesposobnim, za ljubav. Zar ima gore? 

Nisam htio da joj govorim o ljubavi, ni prošloj ni budućoj. Htio sam samo da je volim. 

Bez ikakvih silnih naglabanja, govora, prepričavanja...Samo da je volim. Da ujutro poljubim njenu kosu, njeno lice, poželim joj dobro jutro. Da mislim na nju svake sekunde dana, da svaku sunčevu zraku posvetim njoj. Uvečer da je čvrsto zagrlim, kao da je godinama nisam vidio, i da je volim, samo da je volim.

Nisam htio o ljubavi, a pitala me. Shvativši da ne smijem odustati, da moram pokušati, uzeo sam njenu ruku, onako nježnu i malehnu, znam da joj je mjesto u mojoj.

„Sada je sve u redu“, rekao sam, sebi ili njoj, ne znam. „Pričaću ti o ljubavi. Ali o mojoj i tvojoj. Pričaću tebi i našim unucima, mislim da će im se svidjeti.“

Nasmiješila se. To je dobar znak.

Ne odričeš se nečeg što nije tvoje.

Nisam vjerovao da ljudi mucaju kad lažu. Inače su lažovi spremni da zavaraju, dobro odglume.
Gledajući njega kako muca dok negira osjećaje, govori kako mu ona ništa nije u životu, shvatih da bol izaziva mucanje, ne namjera da se slaže. Lažovi nemaju savjest, a savjest je ta koja muca.

Jedini način da izbjegne svoje poniženje i da se ne osramoti, bilo je da slaže, da je izbriše iz svog života, pred drugima...
Gledajući njega kako negira svoje osjećaje, zamislio sam sebe u njegovoj koži. Ona je njega povrijedila, prekoračila granicu, iznevjerila ga, izdala. Da bi izišao kao pobjednik, on je negirao njeno postojanje u njemu. Da li bih ja lagao? Da li bih ja rekao: "Da, povrijedila me, ali ja nju volim."
Da li bih priznao da u meni ima tebe? Da i u tragovima prisutna uspijevaš me zadržati samo za sebe. Čuvati me za sebe. Šta ako mi zabraniš da kažem da osjećam nešto, da te nosim u sebi? Čiji sam tad?
Nisam ga žalio u tom trenutku. Ako je on bio spreman da negira nju, onda ona nije ni izdala njega, jer nije mu ni pripadala. Čudno je kako ljude nije sramota prisvojiti zlodjelo, psovku, kletvu. Tada su snažni, tada umiju i mogu. I cijene se kao takvi, kao zlotvori i siledžije, hrabri i face. Kada treba da pričaju o osjećajima, ma kakvi oni bili, ne smiju i ne mogu. Sva svoja stanja prilagođavaju drugima. On je volio nju, svi smo to znali. Možda bismo ga i žalili i gledali kao oštećenog, da nije lagao. Ovako, on joj ne može ni zamjeriti, nema pravo na to. Mislim da bih ipak rekao da te volim, a onda ne bih oprostio tvoju izdaju. Tako je bolje. Onda imam pravo da se ljutim. Da je priznao svoju ljubav, ona bi bila njegova, a onda tuđa ne smije biti.
Opet mi ti u razmišljanju, ko će drugi. Shvatih da ja ne mogu prisvojiti tebe. Još se nismo našli, a pokušavamo. Tražimo se, i blizu smo. Ako uspijemo, ja ću cijelom svijetu reći, i onima kojih se tiče i onima kojih se ne tiče. Reći ću im svima da sam tvoj i da ti si moja, i da nemam većeg blaga od toga, a i ne treba mi. Ti ćeš  biti povod mome svemu i sve će imati tvoje ime. I nikad ti neću dati razlog da lažeš i da ti glas drhti. I neću te se odreći.
Ma koga ja to zavaravam. Ja sam ti, draga moja, odavno već pao. I već bih bio svima rekao da si moja, a ja tvoj, i svima bih već priznao, da si mi samo dopustila. Ali eto, uvertira će da potraje.
Imam ja dovoljno snage da i sada kažem, nisam ti ja kukavica, nikad bio. Ali treba mi dopuštenje. Ako nisi moja, ako ne pristaješ biti, onda si tuđa, ili tuđa želiš biti, a tuđe se ne prisvaja. Čak, kažnjivo je.

Fikuse, frende!

Navikne čovjek i na vukove i krvoloke, na zlotvore i dobrice, navikne na tužne i ozlojeđene, hrabre i vesele...
I sve njih nekako shvati i objasni, predoči sebi kao malom djetetu. 
Meni, eto, još jedni nisu jasni! 
Biljke od ljudi, da. 

Baš jednog fikusa imam za prijatelja.
Od njegovih osnovnih potreba do osjećanja i viših stanja nema ama baš nikakve niti.