Zamisli!

Išao sam ulicom i smiješio se, ni sam ne znam čemu. Svemu.

Vidio sam vesele poglede ljudi, pa sam se smiješio, dijelio njihovu sreću, govorio im da sam sretan što su oni sretni.

 Vidio sam tužne poglede ljudi, pa sam se smiješio, ne bi li se i oni nasmijali, ne bih li im bar tako pomogao. I jesam, zamisli. Nasmiješili bi se, uzvratili mi osmijehom, neki  me i pozdravili. Poželio sam da se sreća može kupiti u malim komadićima, konfetama, sjajnim, šarenim, blještavim. Ali ni u takvom obliku sreća se ne bi mogla kupiti novcem. Kupili bi je dobrotom. Mislim da bih mogao da je kupim toliko da dijelim prolaznicima, svim ljudima, sretnima i žalosnima, bezbrižnima i zabrinutima. I svaki taj sitni komadić bi imao moć gromade, moć da usrećuje.

Zamisli.

Vidio sam neko drvo, mlado, tek metar i nešto visoko, sa zlaćanim plaštom pod nogama. I zbog tog drveta i njegove ljepote sam se smiješio. Iako mlado, i to drvo gubi svoj plašt, život tako želi. Sunce se već napola sakrilo za brda, a nebo od stida porumenilo. Sjetio sam se slona koji se sakrio među jagode. I zbog toga sam se smiješio. Sve me nekako navodilo  na smijeh, kao da se sve urotilo u namjeri da me usreći. Sve se urotilo da mi pričini zadovoljstvo, da ostavim negdje iza one grube riječi, luđačke nalete, svađe. Nisam to ostavio iza. Odlučio sam da je bolje da sve to potopim, zajedno sa svim ostalim nedaćama koje dobih na poklon. „Eto, takve praznike više ne podnosim!“, neko je nekad rekao.

Rijeka je dovoljno duboka, dovoljno snažna i brza, sve će to uspjeti da potopi. Nisam dovoljno snažan da bih sve to ponio na ovaj nepoznati put koji planiram. Tako, ispisah na papir sve čega se trebam riješiti. Naslikah časkom sve one mutne, ružne,  izopačene slike  čiji sam vlasnik bio.

Odlučio sam i cijelo svoje djetinjstvo baciti. Ono, onako turobno, proteže se i danas, i sada traje, muči me. Dijete u meni je još živo, neka smisli novo djetinjstvo i nove uspomene, ove ću da obrišem, da. I tako, mrak mi se zavukao u kragnu dok sam skidao teret sa duše. Zamahnuo sam da, sada otežali papir, bacim u rijeku.

Nešto mi reče da stanem.

Da, pocijepaću ga, da ne našteti nikom, da se brže rastvori i nestane. I bio sam ponosan na taj zaključak. Bacih komadiće u rijeku. Kao da nije ni osjetila, žuborila je istom melodijom. Okrenuo sam se i otišao. Sa osmijehom, spreman za nove terete.