U kosi je nosila niske mojih uzdisaja. Uvijek je činila vrijeme da stane, a ja sam se tamo krio. U njenoj kosi...
Njen vrat je bio moje platno, tamo sam poljupcima sazvježđa iscrtavao. Tamo sam živio. I nikad mi nije dosta, i nikad mi ne bi bilo dosta.
I nema sile koje bih se bojao, kada sam s njom, nema riječi
koje bih prešutao, niti snova koje ne bih snio...
Ništa nije važno koliko ona. Ne idealiziram, nisam ja taj tip. Samo sam potpuno svjestan da je ona moja snaga. Život nije život, ako ga ne poživim onako kako sam ga usnio, s njom.
Ubrzo mi je postala prijeka potreba, poput vazduha...
Nema komentara:
Objavi komentar