Niska trenutaka

Ništa nije brže od vremena. Sada, ovaj trenutak, evo čim ga obilježim jednom rječju, emocijom, mišlju, nestalo je, otišlo. To "sada" već spada u prošlost i donosi novo "sada", nove misli, riječi, osjećaje. Nižu se trenuci, jedan po jedan, sitni, čini mi se osjetljivi, lako lomljivi. Sami ne znače ništa, posmatraču su možda neshvatljivi. Svaki dan ih ima sve više, i ne znam do kad će tako. Kakva li je niska koju tvore? Hoće li na kraju, svaki svojom bojom i značenjem učiniti nisku svijetlom?

...Znaš, najljepši dijelovi niske su obojani tobom. Najljepši tonovi neke boje, ne znam koje, sačinjene od tvojih očiju, zelenih, tvoga luđačkog smijeha, zadirkivanja, topline tvoga zagrljaja, tebe. Boja još nema imena, bojim se da će i ona postati prošlost ako je definišem. Ako joj dam ime i odredim koji prostor u spektru zauzima daću pravo na nju drugima. Reći ću im da i njihova niska trenutaka može biti obojana tom bojom. A ne može tako, unikatna je, posebna, samo moja. U njoj si ti. Zar bih smjela da te dijelim? 

Moja niska je meni vrijednija od svih bisernih, dijamantnih...Samo je moja, i obojana je tobom.