Jedan u dahu.

Već na samom početku zime polako počinju da blijede tople ljetne noći. Prvi snijeg zamete najjače uspomene, učini ih blijedima i skoro neprimjetnim. Ali tu zima ne staje. U njenoj najvećoj moći nestaće sve one sitne čari koje ste poput cvijeća u vrtu njegovali i čuvali samo za sebe, s namjerom da ih ponesete u paketu koji ćete otvoriti nekad u dubokoj starosti kao znak potrebe i lijeka. Kako zima odmiče i povećava onu cifru iza minusa, sve manje ćete se sjećati ljeta. Prelijepi zalasci sunca, u trenutku svoga bivanja su toliko snažni kao zauvijek da će ostati urezani, toliko lijepi da ostave bez daha, a ti si svakom porom tijela otvoren da primiš to savršenstvo trenutka. I siguran si upamtićeš svaku boju tog divnog prizora, svaku od onih desetina nijansi, upamtićeš baš taj miris osušene trave i smjer u kojem je puhao vjetar noseći tvoju kosu. Moći ćeš vratiti osjećaj tople ljetne kiše na koži i vrtoglavicu izazvanu brojanjem zvijezda. Sad, kad zima iz rukava izvlači svoje posljednje asove i sprema se polako da postane oronula starica, ne sjećaš se, ne znaš. Znaš da je ljeto bilo, da ti je godila toplota i vihor haljine. Vratiš događaje, ali ne i doživljaje. Nikad osjećaje. A zar život nije smjenjivanje perioda? Od prvih koraka do prvih dana u klupi, prvih ljubavi, prvog posla, prvog djeteta...Dijete si, pa đak, pa tinejdžer, student, pa mlad čovjek, mlad otac...Toliko uloga promijeniš, tolikim događajima svjedočiš i tolike osjećaje proživiš. I svaki novi period donosi nove osjećaje, starih se ne sjećaš, ne možeš ih vratiti. Znaš da su bili, ali ih nema više. Znaš da ti je bilo fino u osnovnoj, ekipa je bila super, vrijeme s njima predobro...Ali to nikada više ne možeš osjetiti, nikada više to ne možeš dočarati na način da neko ko to nije doživio shvati šta želiš reći. A svakim danom izgubiš milion uspomena, milion osjećaja...I onda se zapitaš, šta je toliko vrijedno i toliko snažno da se zapamti? Znam da bi neko rekao da je najveće bogatstvo ono umno-knjige i ostalo. Priznajte da kad pročitate i vama najbolju knjigu vremenom zaboravite sve, rijetki zapamte plot, a svi zaborave osjećaj koji im je knjiga u trenutku čitanja priuštila. A zamislite da drugi tu istu knjigu nisu čak ni doživjeli, i nije im ni dobra, kamoli najbolja. I ne lažite me da zapamtite, ne vjerujem. I važnije se stvari u životu zaborave, vrijeme ih otme sebi. Negdje sam pročitala da se sve kockice u životu poslože u trenutku kada uzmeš svoje dijete u naručje. I da, živim u uvjerenju da je to najplemenitiji osjećaj i uloga, i jedino što se može  zapamtiti do najsitnijih fragmenata i opisati i nakon desetljeća. Svemu ostalom ne vjerujem i sve ostalo ispraćam kao isto. Jedva se pomirih sa činjenicom da ću i tebe jednom zaboraviti. Još kao da osjetim tvoje usne, i znam tvoj miris kao da svaki dan prođeš kraj mene. Ali nije više taj poljubac dug i strastven, sada tek ovlaš tvoje usne dodirnu moje, na brzinu, kao da krijemo. Zagrljaj više i ne pamtim. A svaki dan pogledam tvoju sliku da zapamtim onaj dijelić tvoga lica koji sam tako željela prisvojiti. Grijeh bi bio zaboraviti. I poželim da se vratiš, da mi daš nešto što će mi dozvoliti da se nastavim sjećati. Da me zagrliš i kažeš da si tu. U pozadini zvuci klavira svojim jenjavanjem kazuju da je to nemoguće. Uvijek su mi luđački opisi ljubavi i potrebe djelovali trivijalnim, ali sad ih razumijem i opravdavam, zamisli. Ne dajem si za pravo da ovu potrebu za tobom poredim sa najvećom fizičkom boli ili čak da negiram jačinu fizičke boli. Potreba za vazduhom, za hranom? Razumijem sve one koji su se usudili govoriti o sebi kao o paćenicima i ludacima kojima je ljubav važnija od vazduha. Da, razumijem. Ne dajem si za pravo da govorim o tome koliko fališ, koliko želim. Neću da priznam da misli koje izazivaš i osjećanja koje uzburkavaš ne smijem reći ni sebi, ni tebi, ni ikom drugom. Ne smijem i ne želim jer znam da će neka zima zasigurno odnijeti i tebe, najdraže mi ljeto.

 http://www.youtube.com/watch?v=OBk3ynRbtsw&feature=share

Proba.

 

Ne pamtim koja je pjesma pjevala. Ali pamtim osjećaj, neke trnce i onaj ugao pod kojim je svjetlost ostavljala tragove na tvome licu. Kao da su najljepše melodije u tom jednom trenutku odsvirane vršcima prstiju po, da, tada treperavom tijelu. Pogledam u radoznale face svih tih ljudi oko nas  i zamolim  Boga da svi oni budu svjedoci sreće, moje i tvoje. Zamolim ga da naša mirisna udaljenost nikada ne bude veća od ove sadašnje.
.
I vratim se tamo, kraj tebe. I opet vapim za tvojim zagrljajem, iako sam ti blizu, uz tebe. Vapim za zagrljajem koji će me napraviti dijelom tebe, toliko snažnim.
Koje zvijezde su se tad okrenule, da mi je znati. Možda jer su prestale, pa ih se ne sjećam, ali sve su druge ljubavi izgledale blijede kada su upoređene sa jednim osjećajem. Valjda cijeloga života tragamo za nečim čemu ćemo pripadati, za mjestom gdje ćemo pripadati, mjestom gdje želimo pustiti korijenje, ostati.
Čini se da sam ovo shvatila previše geografski. Mislim da si ti tačka gdje su se spojili i sjever i jug, i istok i zapad, sunce i mjesec, kontinent, država, grad. Ono mjesto pod suncem gdje želim biti. O, kako lijepu poziciju sam izabrala.
.
Ni ovo nije posljedica sanjarenja, ne brini. Ovo je samo prikupljanje starih, velikih i malih, bitnih a nevažnih, bukvalnih a ne doslovnih, toplih a bolnih uspomena. Kakve su kome, to neka nam ostane. I ponovo pričam istu priču, kome drugom do sebi. Niko ne sluša, nikoga se ne tiče, kako je najbolje. Izvodim monologe. Ode tebi. Sama na daskama na koje me život popeo. Jednu priču da vježbam milion puta, do kraja života, za finalni nastup u jednom drugom svijetu.

Svakoj minuti dana ispričam tu priču, ni jedna ne može da ne zna. I nadmeću se s tobom, žele te zamijeniti, a ne mogu.

http://www.youtube.com/watch?v=_kbyCTPYVaU&NR=1&feature=endscreen

Muameru.

I večeras sam mali vojnik. Osmijehom i vjerom tjeram silne utvare. Nedosanjane snove, neispričane priče, nedoživljene ljubavi.

Naviru uspomene, polako jedna po jedna, podsjećaju da živim za dvoje. Stara avlija i mali plavi anđeo koji s rukama na leđima imitira starog čiku Fehima. Po stoti put se pitam šta bi sada radio, bi li bio veći od mene, ili bi zastao da opet ne ostanem najmanja.
Zna li da svaku noć zaspem s mišlju o njemu, čuje li kad mu prepričavam dan, kad mu se jadam? Zna li da sada ima banana, hvala Bogu, u izobilju? Možda sada negdje ljuti čiku Fehima imitirajući ga, ko zna. Zna li da sam sigurna da bi mi bio najbolji prijatelj, da bi mi bio najbolja zaštita, moj heroj. On bi me branio od goropadne djece, „nahranio“ me snijegom sad dok ga ima. Lijepio mi srcad po zidu na fejsbuku. I svađali bismo se, kao što smo i onda znali. Ali bi čuvali jedno drugo, kao što smo i onda znali. Samo da je tu.

Ali ja sam vojnik. Ne bojim se ničeg ovozemaljskog, čovječijeg. Živim za dvoje, imam snage za dvoje, dušu za dvoje, srce za dvoje. I volim, i govorim, i želim, i borim se-sve za dvoje. Nekad i boli za dvoje, ali se i ozdravi i preboli-za dvoje.
I volim banane, za dvoje.

(Bratu, Muameru.)

...

Ne uzmite ni jednu moju riječ za zlo. Riječi i papir su sve što imam. Tu, na papiru, i volim i želim, i patim i radujem se. I putujem, i živim. Baš sve. Nije sunce grijalo ako ne zapišem. Sutra će pasti kiša, ona teška i sumorna, ali ostaje na papiru ono sunce od neki dan, da olakša i oboji.

Ovih dana ni papir neće da sluša. To dođe kao prokletstvo, vjerujte. Jednom kad u riječi nađete prijatelja, savjetnika, ljubav i saučesnika, kad ne možete da pišete, sami ste. Da na papir izvadim sve ovo u meni, najviše bi bilo tebe. A papir kao da zna da si zabranio da pričam, da nisi htio da čuješ. I papir onda brani, što nije prihvaćeno ne bi trebalo biti ni rečeno. Zar?

Ali, evo ponosit ćeš se sa mnom. Nijemo gledam kroz prozor, snijeg krije sve tragove. Ne nadam se tebi, znam da nećeš doći. Sada nosim rukavice, znam da me tvoje ruke neće ugrijati. Ne žalim ni za zagrljajem, ni za osloncem, ni za poljupcem. Znam da nećeš biti tu kad mi budeš trebao. Znam da mi nećeš poželjeti dobro jutro, ni laku noć. Znam da mi se nećeš nasmiješiti, otjerati košmare. Nije to meni namijenjeno.

Baš kao velika, zanemarujem ovu divotu što u meni tinja, neka meni hladnih snijegova. Nisu više pahulje lijepe, nježne, čiste. Ne divim se njihovim oblicima. Ne želim da ih skidam sa tvoje kose, usnama topim na tvojim obrazima. Snijeg je padavina. I ponekad radost za djecu. To je sve. I otići će...Zamoliću ga da sobom ponese i ovo moje.

Etiketa Modernog Don Juana

Kažu da žene vole zločeste tipove. Ko god da je počeo s tom tvrdnjom, učinio je da „zločesti tipovi“ postanu trend. To je problem, znate. Svi žele biti u trendu. Tako danas nemate raznovrsnosti, svi koji se ističu na tržištu imaju etiketu zločestog dečka, drugih ili nema ili se ne ističu. Za to su krive žene ponajviše. Ali, da se osvrnemo da jedan drugi segment ove pojave. Od nastojanja naših muškaraca da se uklope u trend i postanu zločesti dečki dobivamo nus produkt-odrasle dječake koji se smatraju macho tipovima koji zapravo i nemaju sve osobine kojima se opisuju.

Zamoliću da se ovaj tekst ne shvati zlonamjerno. Nemam namjeru da kritiziram i generaliziram, neka ostane na tome da je primjećeno i to je to.

Na svakom ovom današnjem Don Juanu bi trebala da stoji etiketa koja govori o njegovim karakteristikama i sa uputstvom za upotrebu, znate, kao na odjeći (čudno, žene znaju sa odjećom, trebale bi i sa njima). 

Jedna stavka na uputsvu bi bila zabranjeno peglanje. Muškarca „peglate“ ako rondate. Ni u ludilu ga nemojte opomenuti da pokupi svoje prljave čarape, da postoji čudo od korpe u koju ide prljavi veš. Ne smijete mu reći da ne može jesti i ostaviti sve na stolu i ne smijete ga upozoriti da podigne dasku u wc-u. Znate, nije u redu da macho muškarac bude pedantan, čist i da ima lijepe manire. U radnju rondanja spada još milion stvarčica, rekli bi, ali eto, ovo su neke od njih. Zato, nemojte rondati.

Zatim, kao na najdražoj vam košulji, na samoprozvanom Don Juanu ćete vjerovatno naći i ovaj simbol: 

Ovaj vam govori da vašeg muškarca ni u kom slučaju ne smijete prati. Naravno, ne misli se doslovno. I ova radnja ima širok raspon. Perete ako se žalite, perete ako pitate: „Dragi, ko ti  je ta, zašto imate tako prisan odnos?“ Perete ako mu govorite koliko volite, šta osjećate. Dovoljno je jednom da mu to kažete, i to kad dotični osjeti potrebu za tim, svaki drugi put je suvišan. Ako mu stalno govorite da ga volite, i još to i pokazujete, vaš bi se macho mogao uplašiti. To bi značilo da i on mora raditi isto, da mora govoriti kako vas voli, kako mu je stalo. Što je još gore, može se od njega očekivati da se ta ljubav pokazuje u djelima. To je previše, znate. A zašto bi vam govorio da vas voli, sutra bi mogla naići neka druga, a riječima „volim te“ vežete ga.

On ima svoj karakter (drugaciji i bolji od svih drugih, razumije se) kojeg njeguje. On će vam za sebe tvrditi da je pouzdan, susretljiv, brižan. Svaku od ovih osobina pobije vlastitom sebičnošću. Biće on i susretljiv, i pouzdan, i brižan dok god to ne ometa njegove planove, ne traži od njega da se žrtvuje (propusti tekmu, i sl.).

On je ponosan. Ponos je odavno dobio drugu definiciju. Ponosi se nečijim ratnim pohodima, bitkama, vještinama i kao uzor uzima tuđu hrabrost. A nema hrabrosti da stane iza vlastitih riječi, a kamo li emocija. Neće vam on nikad reći šta mu smeta, neće reći da je povrijeđen i neće reći da voli. Šta misli kolega i komšija je daleko bitnije od rješavanja nekih nesuglasica i problema. Da ne govorimo o pomaganju u kućanskim poslovima. Znam jednog koji će uraditi sve, napraviti ručak, očistiti, sve, kad mora, ali neće iznijeti veš na balkon da se suši. Znate, vidjeće ljudi iz zgrade preko puta, biće da je papučar. Otkud uostalom taj termin-papučar? Nasilno stvorena tvorevina kao izgovor za lijenost? Među šabloniranim macho tipovima naći ćete i one koji tvrde da ne mogu da vole i da se nikada neće ženiti. Neka im je neka žena slomila srce prije sto godina, neće dopustiti da se to ponovi, ne mogu drugu da vole. Do sada, dokazano najbolji izgovor za izbjegavanje veze kako bi se uživalo u čarima samotnjačkog, raskalašenog života koji dopušta mijenjanje partnerice po potrebi. Zar nije jednostavnije reći: „Ne želim.“

I da, da ne zaboravimo jednu od najspecifičnijih osobina današnjeg Don Juana. Vaš macho je ljubomoran. Ljubomoran je u smislu da će urlati: „Pola sata ti je zurio u dupe.“ Naravno, vi ste krivi. On ima pravo da zuri u tuđe pozadine, ali vašu ne smije niko, ama baš niko, da gleda. Od vas se očekuje da to spriječite, naravno. Po svojoj priči i hvalospjevima samome sebi, očekivalo bi se da kaže onom dotičnom koji je buljio u vašu pozadinu: „Da, ima dobro dupe. I to je moje dupe.“ Žene vole kad ih se svojata, kad se bez ustručavanja ponosno prizna vlasništvo nad njenim srcem.

Primitivnije varijante današnjeg Don Juana ostavljaju svoju gospođu u kući da bi, poput samo postalog osamnaestogodišnjaka mogli da zadovolje svoje neutažene žeđi harajući po ne baš uglednim prčvarama. Sve u životu ima svoje vrijeme. I sve bi trebalo imati vrijeme svoga kraja.

U namjeri da ostavim najznačajnija opažanja o fenomenu Modernog Don Juana, shvatih da bih imala šta da radim mjesecima. Pored toga, treba se osvrnuti na reakcije žena na sve ove osobine i kvazi manire, na žene i majke koje su učestvovale u stvaranju ovog fenomena. Zato, ovdje ću stati, odustati.

Drago mi je što u svemu postoje izuzeci, pa i u ovome. Postoje muškarci, u pravom smislu te riječi. A svi se trebaju čuvati lažnjaka, bez obzira na rod i dob. Moderni Don Juan može izrasti (ako ikada poraste) u ozbiljnog, odgovornog i hrabrog čovjeka, možda čak i oca. Nažalost, većinom ćemo posvjedočiti zbunjenom dječaku u tijelu tridesetogodišnjaka koji, slobodno rečeno, ne zna gdje udara, i prepušta se sudbini i rukama neke žene koja zna šta hoće i način kako da dođe do toga.

Gnothi Seauton!

U previranju težnji, želja i nauma stigoh na raskršće sa mnoštvom pravaca a bez valjanih putokaza. Da bismo odabrali pravi put treba valjda prvo znati svoje trenutno stajalište. Tek nakon što znamo gdje stojimo i kad smo potpuno svjesni stvari oko sebe i stvari u sebi, možemo da odaberemo put, zapravo da odlučimo da li ćemo nastaviti i u kojem pravcu, ili ćemo jednostavno stati i ostati tu gdje jesmo.
Kako nas dalje tjeraju naše želje i ambicije, najprije treba proučiti njihov izvor. Svaka ambicija i svaka želja treba da bude pozitivna, za vlastitu korist ali ne na tuđu štetu.

Proučavajući izvorište vlastitih ambicija i želja sa zadovoljstvom zaključih da je svaki moj naum bio i jest pozitivan. Naučili su me da je važno ograničiti svoje djelovanje na druge. Ograničiti na način da pomogneš ako možeš, a ako ne možeš pomoći da ni ne odmažeš. Posvjedočih tuđim zlobnim naumima, neke osjetih na vlastitoj koži. I dalje ne mogu da shvatim i opravdam njihove razloge. Cilj ne opravdava sredstva. Razlikujemo se međusobno, razlikuju se naši životi i naše sudbine. Ko može da promijeni moj život i moju sudbinu? Ko je za njih kriv?! Niko, ako ne ja. Zato nam ništa ne daje pravo da svoje nezadovoljstvo pokazujemo  na drugima. Ništa nam ne daje pravo da pokušavamo kontrolirati tuđi život. Ništa nam ne daje pravo da druge sputavamo u njihovim željama, ambicijama i naumima.
Da li su svi ljudi rođeni dobri? Da li tek rođeno dijete može u sebi nositi sjeme zla, da li se to sjeme može prenijeti sa oca, majke, na dijete? Ako može, zašto ljudi koji u sebi nose i trunku zla imaju toliko dobrote da požele dijete? Nije svijet crno-bijel, ali ako imaš i trun dobrote u sebi nećeš sebi dozvoliti trunku zla. Desi se i nenamjerno, reći ćete. Ružan pogled moraš nadoknaditi lijepim, i ne ponoviti ga, kažem. 
Preispitivajući gdje stojim, shvatih da je najbitnija činjenica da želim zadržati dobrotu. Sve što je ostalo iza, ostaje iza. Iskupih se. Sada mi je drago što više zla učinih sebi nego drugima. Samoj sebi ću nekako oprostiti, a drugi nisu to u stanju.
Zbunjuje me ovo raskršće. Na mnoge pute kročih, ali ovi sada su nekako čudni, drugačiji. Čovjek nije isti čovjek, društvo nije društvo. Kao šarena paleta boja tako i čovjek u sebi oslikava mnoštvo, nikad fiksno i isto. Mijenjamo se po potrebi, prilagođavamo zahtjevima ostalih, zahtjevima društva koje slijepo tumara, ko zna gdje. Danas je crveno lijepo, sutra ružno i izopačeno. Subjektivno? A šta je to? Rugamo se slabima, do te mjere smo bolesni. Danas volimo, sutra predmet ljubavi odbacimo, kudimo. Lako liježemo, teško ustajemo. Cijenimo barbarstvo, nasilje.
Individualnost, posebnost, samostalnost, duhovnost, originalnost, zamijeniše grupama, zatupljenim krdima sa istim tupim pogledom, istim postupcima, manirima. Etiku zamijeni etiketa.
I tako, sa ovog raskršća vidim sve te čudnovatosti ljudi i društva, i bojim se, ako ćete iskreno. U tom svemu, jedina je solucija da se čovjek u detalje definiše i ogradi se, zaštiti. Solucija je da anomalije društva odbaciš i učiniš da ostanu tuđe, ne tvoje.
I da...Valja stazu koja ostaje iza obojiti najljepšim bojama, ko zna, možda neko slijedi.

Ni ljubav, ni o ljubavi

Nisam htio ljubav, niti o ljubavi. Govorio sam da je to isuviše istrošena tema, sada već etiketirana, prodana. Time sam se krio, opravdavao. 

Nikad nisam uspio ostvariti taj segment života, nikad njime upotpuniti ove druge, manje bitne, segmente. Da, manje bitne, priznajem. U svim tim manje bitnim segmentima ja sam briljirao. 

U  segment ljubav je spadala sigurnost, zaštita, utjeha, sklonište, dom, porodica, djeca, smijeh, otimanje za kokice, golicanje, ljubomora, sitne svađe i ljutnje...Naravno da je to bitnije od svega drugog. Naravno da je to najvrijednije, najsmislenije. To je život, sve ostalo je samo posao. Taj jedan segment izliječi loš utjecaj svakog drugog segmenta. Zato sam ja sada nepotpuna i bolesna osoba. 

Stajao sam tu, pred njom, potpuno razoružan, spreman da joj se prepustim, da postanem njen. Možda bih joj trebao reći da sam poput već polomljene čaše, da pazi. Možda bih joj trebao reći da odavno nisam bio spreman na ovo, ko zna, možda sam čekao nju. Ali sada sam spreman. Poželio sam ljubav, njenu. Poželio sam uzeti njenu ruku, i odvesti  je, bilo gdje. Poželio sam da ljubim njene obraze. Poželio sam njene usne na mome licu, doživotno, evo potpisujem. Poželio sam zajednička jutra i zajedničke sutone. Poželio sam nju, uvijek, baš tu, pored sebe. 

Samo sam pognuo glavu, sitan, jadan, u strahu. Ne od nje, nje se nisam bojao. Kad pomislih da bih njoj trebao reći sve te želje, neki nož u mojoj utrobi me poreže. Kad god sam nešto poželio i bio blizu ostvarenja, predmet mojih želja bi jednostavno nestao i tako postao nedokučiv i nemoguć. Zamišljao sam sudbinu (neku zlobnu babu, izboranu, ružnu...) kako se oholo cereka meni u facu. 

Nisam htio o ljubavi, ne. Ako joj kažem za sve neuspjehe, pobjeći će, glavom bez obzira. Smatraće me nesposobnim, za ljubav. Zar ima gore? 

Nisam htio da joj govorim o ljubavi, ni prošloj ni budućoj. Htio sam samo da je volim. 

Bez ikakvih silnih naglabanja, govora, prepričavanja...Samo da je volim. Da ujutro poljubim njenu kosu, njeno lice, poželim joj dobro jutro. Da mislim na nju svake sekunde dana, da svaku sunčevu zraku posvetim njoj. Uvečer da je čvrsto zagrlim, kao da je godinama nisam vidio, i da je volim, samo da je volim.

Nisam htio o ljubavi, a pitala me. Shvativši da ne smijem odustati, da moram pokušati, uzeo sam njenu ruku, onako nježnu i malehnu, znam da joj je mjesto u mojoj.

„Sada je sve u redu“, rekao sam, sebi ili njoj, ne znam. „Pričaću ti o ljubavi. Ali o mojoj i tvojoj. Pričaću tebi i našim unucima, mislim da će im se svidjeti.“

Nasmiješila se. To je dobar znak.