Već na samom početku zime polako počinju da blijede tople
ljetne noći. Prvi snijeg zamete najjače uspomene, učini ih blijedima i skoro
neprimjetnim. Ali tu zima ne staje. U njenoj najvećoj moći nestaće sve one
sitne čari koje ste poput cvijeća u vrtu njegovali i čuvali samo za sebe, s
namjerom da ih ponesete u paketu koji ćete otvoriti nekad u dubokoj starosti
kao znak potrebe i lijeka. Kako zima odmiče i povećava onu cifru iza minusa,
sve manje ćete se sjećati ljeta. Prelijepi zalasci sunca, u trenutku svoga
bivanja su toliko snažni kao zauvijek da će ostati urezani, toliko lijepi da
ostave bez daha, a ti si svakom porom tijela otvoren da primiš to savršenstvo
trenutka. I siguran si upamtićeš svaku boju tog divnog prizora, svaku od onih
desetina nijansi, upamtićeš baš taj miris osušene trave i smjer u kojem je
puhao vjetar noseći tvoju kosu. Moći ćeš vratiti osjećaj tople ljetne kiše na
koži i vrtoglavicu izazvanu brojanjem zvijezda. Sad, kad zima iz rukava izvlači
svoje posljednje asove i sprema se polako da postane oronula starica, ne sjećaš
se, ne znaš. Znaš da je ljeto bilo, da ti je godila toplota i vihor haljine. Vratiš
događaje, ali ne i doživljaje. Nikad osjećaje. A zar život nije smjenjivanje
perioda? Od prvih koraka do prvih dana u klupi, prvih ljubavi, prvog posla,
prvog djeteta...Dijete si, pa đak, pa tinejdžer, student, pa mlad čovjek, mlad otac...Toliko
uloga promijeniš, tolikim događajima svjedočiš i tolike osjećaje proživiš. I svaki
novi period donosi nove osjećaje, starih se ne sjećaš, ne možeš ih vratiti. Znaš
da su bili, ali ih nema više. Znaš da ti je bilo fino u osnovnoj, ekipa je bila
super, vrijeme s njima predobro...Ali to nikada više ne možeš osjetiti, nikada
više to ne možeš dočarati na način da neko ko to nije doživio shvati šta želiš
reći. A svakim danom izgubiš milion uspomena, milion osjećaja...I onda se
zapitaš, šta je toliko vrijedno i toliko snažno da se zapamti? Znam da bi neko
rekao da je najveće bogatstvo ono umno-knjige i ostalo. Priznajte da kad
pročitate i vama najbolju knjigu vremenom zaboravite sve, rijetki zapamte plot,
a svi zaborave osjećaj koji im je knjiga u trenutku čitanja priuštila. A zamislite
da drugi tu istu knjigu nisu čak ni doživjeli, i nije im ni dobra, kamoli
najbolja. I ne lažite me da zapamtite, ne vjerujem. I važnije se stvari u
životu zaborave, vrijeme ih otme sebi. Negdje sam pročitala da se sve kockice u
životu poslože u trenutku kada uzmeš svoje dijete u naručje. I da, živim u
uvjerenju da je to najplemenitiji osjećaj i uloga, i jedino što se može zapamtiti do najsitnijih fragmenata i opisati
i nakon desetljeća. Svemu ostalom ne vjerujem i sve ostalo ispraćam kao isto. Jedva
se pomirih sa činjenicom da ću i tebe jednom zaboraviti. Još kao da osjetim
tvoje usne, i znam tvoj miris kao da svaki dan prođeš kraj mene. Ali nije više
taj poljubac dug i strastven, sada tek ovlaš tvoje usne dodirnu moje, na
brzinu, kao da krijemo. Zagrljaj više i ne pamtim. A svaki dan pogledam tvoju
sliku da zapamtim onaj dijelić tvoga lica koji sam tako željela prisvojiti. Grijeh
bi bio zaboraviti. I poželim da se vratiš, da mi daš nešto što će mi dozvoliti
da se nastavim sjećati. Da me zagrliš i kažeš da si tu. U pozadini zvuci klavira
svojim jenjavanjem kazuju da je to nemoguće. Uvijek su mi luđački opisi ljubavi
i potrebe djelovali trivijalnim, ali sad ih razumijem i opravdavam, zamisli. Ne
dajem si za pravo da ovu potrebu za tobom poredim sa najvećom fizičkom boli ili
čak da negiram jačinu fizičke boli. Potreba za vazduhom, za hranom? Razumijem sve
one koji su se usudili govoriti o sebi kao o paćenicima i ludacima kojima je
ljubav važnija od vazduha. Da, razumijem. Ne dajem si za pravo da govorim o
tome koliko fališ, koliko želim. Neću da priznam da misli koje izazivaš i
osjećanja koje uzburkavaš ne smijem reći ni sebi, ni tebi, ni ikom drugom. Ne smijem
i ne želim jer znam da će neka zima zasigurno odnijeti i tebe, najdraže mi
ljeto.
Nema komentara:
Objavi komentar