...

Ne uzmite ni jednu moju riječ za zlo. Riječi i papir su sve što imam. Tu, na papiru, i volim i želim, i patim i radujem se. I putujem, i živim. Baš sve. Nije sunce grijalo ako ne zapišem. Sutra će pasti kiša, ona teška i sumorna, ali ostaje na papiru ono sunce od neki dan, da olakša i oboji.

Ovih dana ni papir neće da sluša. To dođe kao prokletstvo, vjerujte. Jednom kad u riječi nađete prijatelja, savjetnika, ljubav i saučesnika, kad ne možete da pišete, sami ste. Da na papir izvadim sve ovo u meni, najviše bi bilo tebe. A papir kao da zna da si zabranio da pričam, da nisi htio da čuješ. I papir onda brani, što nije prihvaćeno ne bi trebalo biti ni rečeno. Zar?

Ali, evo ponosit ćeš se sa mnom. Nijemo gledam kroz prozor, snijeg krije sve tragove. Ne nadam se tebi, znam da nećeš doći. Sada nosim rukavice, znam da me tvoje ruke neće ugrijati. Ne žalim ni za zagrljajem, ni za osloncem, ni za poljupcem. Znam da nećeš biti tu kad mi budeš trebao. Znam da mi nećeš poželjeti dobro jutro, ni laku noć. Znam da mi se nećeš nasmiješiti, otjerati košmare. Nije to meni namijenjeno.

Baš kao velika, zanemarujem ovu divotu što u meni tinja, neka meni hladnih snijegova. Nisu više pahulje lijepe, nježne, čiste. Ne divim se njihovim oblicima. Ne želim da ih skidam sa tvoje kose, usnama topim na tvojim obrazima. Snijeg je padavina. I ponekad radost za djecu. To je sve. I otići će...Zamoliću ga da sobom ponese i ovo moje.