Gnothi Seauton!

U previranju težnji, želja i nauma stigoh na raskršće sa mnoštvom pravaca a bez valjanih putokaza. Da bismo odabrali pravi put treba valjda prvo znati svoje trenutno stajalište. Tek nakon što znamo gdje stojimo i kad smo potpuno svjesni stvari oko sebe i stvari u sebi, možemo da odaberemo put, zapravo da odlučimo da li ćemo nastaviti i u kojem pravcu, ili ćemo jednostavno stati i ostati tu gdje jesmo.
Kako nas dalje tjeraju naše želje i ambicije, najprije treba proučiti njihov izvor. Svaka ambicija i svaka želja treba da bude pozitivna, za vlastitu korist ali ne na tuđu štetu.

Proučavajući izvorište vlastitih ambicija i želja sa zadovoljstvom zaključih da je svaki moj naum bio i jest pozitivan. Naučili su me da je važno ograničiti svoje djelovanje na druge. Ograničiti na način da pomogneš ako možeš, a ako ne možeš pomoći da ni ne odmažeš. Posvjedočih tuđim zlobnim naumima, neke osjetih na vlastitoj koži. I dalje ne mogu da shvatim i opravdam njihove razloge. Cilj ne opravdava sredstva. Razlikujemo se međusobno, razlikuju se naši životi i naše sudbine. Ko može da promijeni moj život i moju sudbinu? Ko je za njih kriv?! Niko, ako ne ja. Zato nam ništa ne daje pravo da svoje nezadovoljstvo pokazujemo  na drugima. Ništa nam ne daje pravo da pokušavamo kontrolirati tuđi život. Ništa nam ne daje pravo da druge sputavamo u njihovim željama, ambicijama i naumima.
Da li su svi ljudi rođeni dobri? Da li tek rođeno dijete može u sebi nositi sjeme zla, da li se to sjeme može prenijeti sa oca, majke, na dijete? Ako može, zašto ljudi koji u sebi nose i trunku zla imaju toliko dobrote da požele dijete? Nije svijet crno-bijel, ali ako imaš i trun dobrote u sebi nećeš sebi dozvoliti trunku zla. Desi se i nenamjerno, reći ćete. Ružan pogled moraš nadoknaditi lijepim, i ne ponoviti ga, kažem. 
Preispitivajući gdje stojim, shvatih da je najbitnija činjenica da želim zadržati dobrotu. Sve što je ostalo iza, ostaje iza. Iskupih se. Sada mi je drago što više zla učinih sebi nego drugima. Samoj sebi ću nekako oprostiti, a drugi nisu to u stanju.
Zbunjuje me ovo raskršće. Na mnoge pute kročih, ali ovi sada su nekako čudni, drugačiji. Čovjek nije isti čovjek, društvo nije društvo. Kao šarena paleta boja tako i čovjek u sebi oslikava mnoštvo, nikad fiksno i isto. Mijenjamo se po potrebi, prilagođavamo zahtjevima ostalih, zahtjevima društva koje slijepo tumara, ko zna gdje. Danas je crveno lijepo, sutra ružno i izopačeno. Subjektivno? A šta je to? Rugamo se slabima, do te mjere smo bolesni. Danas volimo, sutra predmet ljubavi odbacimo, kudimo. Lako liježemo, teško ustajemo. Cijenimo barbarstvo, nasilje.
Individualnost, posebnost, samostalnost, duhovnost, originalnost, zamijeniše grupama, zatupljenim krdima sa istim tupim pogledom, istim postupcima, manirima. Etiku zamijeni etiketa.
I tako, sa ovog raskršća vidim sve te čudnovatosti ljudi i društva, i bojim se, ako ćete iskreno. U tom svemu, jedina je solucija da se čovjek u detalje definiše i ogradi se, zaštiti. Solucija je da anomalije društva odbaciš i učiniš da ostanu tuđe, ne tvoje.
I da...Valja stazu koja ostaje iza obojiti najljepšim bojama, ko zna, možda neko slijedi.