Niska trenutaka

Ništa nije brže od vremena. Sada, ovaj trenutak, evo čim ga obilježim jednom rječju, emocijom, mišlju, nestalo je, otišlo. To "sada" već spada u prošlost i donosi novo "sada", nove misli, riječi, osjećaje. Nižu se trenuci, jedan po jedan, sitni, čini mi se osjetljivi, lako lomljivi. Sami ne znače ništa, posmatraču su možda neshvatljivi. Svaki dan ih ima sve više, i ne znam do kad će tako. Kakva li je niska koju tvore? Hoće li na kraju, svaki svojom bojom i značenjem učiniti nisku svijetlom?

...Znaš, najljepši dijelovi niske su obojani tobom. Najljepši tonovi neke boje, ne znam koje, sačinjene od tvojih očiju, zelenih, tvoga luđačkog smijeha, zadirkivanja, topline tvoga zagrljaja, tebe. Boja još nema imena, bojim se da će i ona postati prošlost ako je definišem. Ako joj dam ime i odredim koji prostor u spektru zauzima daću pravo na nju drugima. Reći ću im da i njihova niska trenutaka može biti obojana tom bojom. A ne može tako, unikatna je, posebna, samo moja. U njoj si ti. Zar bih smjela da te dijelim? 

Moja niska je meni vrijednija od svih bisernih, dijamantnih...Samo je moja, i obojana je tobom.

Fragmenti

...Ljudi lako sude a teško praštaju. Šta je bilo meni za oprostiti ako sam sve raščistio sa sobom i sa Bogom? A sude mi, kažnjavaju i ne praštaju mi. Nisu mi dali ni da se borim, da se pokažem i dokažem. Nijedna kaplja krvi nije prolivena u moju korist, niti meni za štetu.
Povijena repa okrećem se od bitke života. Je li?

...Ni pjesmu imali nismo. Nijedan suton nismo gledali, nijedno jutro dijelili. Nisam saznao da li priča u snu, spava li na boku. A opet, sve su to postali moji ciljevi. Želio sam slušati kako diše i mrsiti joj kosu dok još nije utonula u san. Želio sam biti prvo što će vidjeti ujutro i zadnji joj poželjeti laku noć. Ionako je svakog dana bila uz mene, iako nije tu, i svaku sekundu dana posvećivao sam njoj.

...Okrenuo sam leđa, evo me već daleko. Svakog dana, čak i više puta, gušim pobune, protiv sebe i drugih. Bunim se, borim, govorim, priznajem, odajem, i to sebe... Ali sam sam.

Luđače!

Hiljadu je pitanja, kajanja, odluka...Pitanja nemaju odgovore, zapravo se ne kajem a kod odluka sam nemoćan.

Je li ljubav ono što treba da nas vodi? Zar nije dom i mjesto u tvom krilu smisao života? Jesam li kažnjen za grijehe, svoje, ili tuđe? Zašto te nemam?
Ne kajem se što sam te imao, što sam tebi posvetio sve, što sam poželio da se mijenjam, kraj tebe i s tobom...Ne kajem se što sam uživao u tvojim očima, dodirima, poljupcima...Ne kajem se što sam maštao o tebi, nama...
Odlučio sam da ću zaboraviti, preboljeti, evo sad, da ću svoje sve posvetiti nebitnom, ne nekome, nego nebitnome u životu...Odradiću sve i mrvu ljubavi koju čuvam za tebe, zakopaću je u svemu što nema veze s tobom. Lažem, ne mogu. Rekao sam da ću sve besane noći poslati bestraga opravdati kafom i lošim krevetom. Ali, moj krevet je dobar.

Nikada se nisam ovako osjećao. Sve mape svijeta mi ne bi pomogle, toliko sam se, jadan izgubio. Sve sitnice vezane za tebe, skupljene u tek nekoliko trenutaka, dana i noći su mi načinile carstvo, pred čijim ruševinama stojim sada.
Bio sam lud, oprosti mi. Lud jer sam zavolio, jadan. Lud jer sam očima gledao i tebe i ono u tebi i nas sada i nas sutra. Luđače!, džaba si sada govorim.

Mislim da sam odrastao, u par noći. Uništeno je dijete u meni, osjetio sam prag koji sam prešao, žacnuo me poput bodeža, utrobu mi razorio. I sve to opet ne može da objasni mene, bez tebe.

Bio sam siguran u nas. Siguran. Sretan.

Umotala si sve u jeftini sjajni papir, umotala ružno i nespretno, umotala...i bacila.
Sve moje je maleno, jeftino, nevažno...Sve moje je umišljeno, nimalo istinito.
Ne voliš. I ja ne trebam da volim, kako sam se, dovraga, usudio? Zar sam se usudio pomisliti da je moje malo srce vrijedno tebe i tvoje veličine. Bodež u meni si ti.

A tvoja ljubav, samo onoliko koliko iznosi stoti dio moje, bi bila dovoljna za osvajanje vasione.

Jedan u dahu.

Već na samom početku zime polako počinju da blijede tople ljetne noći. Prvi snijeg zamete najjače uspomene, učini ih blijedima i skoro neprimjetnim. Ali tu zima ne staje. U njenoj najvećoj moći nestaće sve one sitne čari koje ste poput cvijeća u vrtu njegovali i čuvali samo za sebe, s namjerom da ih ponesete u paketu koji ćete otvoriti nekad u dubokoj starosti kao znak potrebe i lijeka. Kako zima odmiče i povećava onu cifru iza minusa, sve manje ćete se sjećati ljeta. Prelijepi zalasci sunca, u trenutku svoga bivanja su toliko snažni kao zauvijek da će ostati urezani, toliko lijepi da ostave bez daha, a ti si svakom porom tijela otvoren da primiš to savršenstvo trenutka. I siguran si upamtićeš svaku boju tog divnog prizora, svaku od onih desetina nijansi, upamtićeš baš taj miris osušene trave i smjer u kojem je puhao vjetar noseći tvoju kosu. Moći ćeš vratiti osjećaj tople ljetne kiše na koži i vrtoglavicu izazvanu brojanjem zvijezda. Sad, kad zima iz rukava izvlači svoje posljednje asove i sprema se polako da postane oronula starica, ne sjećaš se, ne znaš. Znaš da je ljeto bilo, da ti je godila toplota i vihor haljine. Vratiš događaje, ali ne i doživljaje. Nikad osjećaje. A zar život nije smjenjivanje perioda? Od prvih koraka do prvih dana u klupi, prvih ljubavi, prvog posla, prvog djeteta...Dijete si, pa đak, pa tinejdžer, student, pa mlad čovjek, mlad otac...Toliko uloga promijeniš, tolikim događajima svjedočiš i tolike osjećaje proživiš. I svaki novi period donosi nove osjećaje, starih se ne sjećaš, ne možeš ih vratiti. Znaš da su bili, ali ih nema više. Znaš da ti je bilo fino u osnovnoj, ekipa je bila super, vrijeme s njima predobro...Ali to nikada više ne možeš osjetiti, nikada više to ne možeš dočarati na način da neko ko to nije doživio shvati šta želiš reći. A svakim danom izgubiš milion uspomena, milion osjećaja...I onda se zapitaš, šta je toliko vrijedno i toliko snažno da se zapamti? Znam da bi neko rekao da je najveće bogatstvo ono umno-knjige i ostalo. Priznajte da kad pročitate i vama najbolju knjigu vremenom zaboravite sve, rijetki zapamte plot, a svi zaborave osjećaj koji im je knjiga u trenutku čitanja priuštila. A zamislite da drugi tu istu knjigu nisu čak ni doživjeli, i nije im ni dobra, kamoli najbolja. I ne lažite me da zapamtite, ne vjerujem. I važnije se stvari u životu zaborave, vrijeme ih otme sebi. Negdje sam pročitala da se sve kockice u životu poslože u trenutku kada uzmeš svoje dijete u naručje. I da, živim u uvjerenju da je to najplemenitiji osjećaj i uloga, i jedino što se može  zapamtiti do najsitnijih fragmenata i opisati i nakon desetljeća. Svemu ostalom ne vjerujem i sve ostalo ispraćam kao isto. Jedva se pomirih sa činjenicom da ću i tebe jednom zaboraviti. Još kao da osjetim tvoje usne, i znam tvoj miris kao da svaki dan prođeš kraj mene. Ali nije više taj poljubac dug i strastven, sada tek ovlaš tvoje usne dodirnu moje, na brzinu, kao da krijemo. Zagrljaj više i ne pamtim. A svaki dan pogledam tvoju sliku da zapamtim onaj dijelić tvoga lica koji sam tako željela prisvojiti. Grijeh bi bio zaboraviti. I poželim da se vratiš, da mi daš nešto što će mi dozvoliti da se nastavim sjećati. Da me zagrliš i kažeš da si tu. U pozadini zvuci klavira svojim jenjavanjem kazuju da je to nemoguće. Uvijek su mi luđački opisi ljubavi i potrebe djelovali trivijalnim, ali sad ih razumijem i opravdavam, zamisli. Ne dajem si za pravo da ovu potrebu za tobom poredim sa najvećom fizičkom boli ili čak da negiram jačinu fizičke boli. Potreba za vazduhom, za hranom? Razumijem sve one koji su se usudili govoriti o sebi kao o paćenicima i ludacima kojima je ljubav važnija od vazduha. Da, razumijem. Ne dajem si za pravo da govorim o tome koliko fališ, koliko želim. Neću da priznam da misli koje izazivaš i osjećanja koje uzburkavaš ne smijem reći ni sebi, ni tebi, ni ikom drugom. Ne smijem i ne želim jer znam da će neka zima zasigurno odnijeti i tebe, najdraže mi ljeto.

 http://www.youtube.com/watch?v=OBk3ynRbtsw&feature=share

Proba.

 

Ne pamtim koja je pjesma pjevala. Ali pamtim osjećaj, neke trnce i onaj ugao pod kojim je svjetlost ostavljala tragove na tvome licu. Kao da su najljepše melodije u tom jednom trenutku odsvirane vršcima prstiju po, da, tada treperavom tijelu. Pogledam u radoznale face svih tih ljudi oko nas  i zamolim  Boga da svi oni budu svjedoci sreće, moje i tvoje. Zamolim ga da naša mirisna udaljenost nikada ne bude veća od ove sadašnje.
.
I vratim se tamo, kraj tebe. I opet vapim za tvojim zagrljajem, iako sam ti blizu, uz tebe. Vapim za zagrljajem koji će me napraviti dijelom tebe, toliko snažnim.
Koje zvijezde su se tad okrenule, da mi je znati. Možda jer su prestale, pa ih se ne sjećam, ali sve su druge ljubavi izgledale blijede kada su upoređene sa jednim osjećajem. Valjda cijeloga života tragamo za nečim čemu ćemo pripadati, za mjestom gdje ćemo pripadati, mjestom gdje želimo pustiti korijenje, ostati.
Čini se da sam ovo shvatila previše geografski. Mislim da si ti tačka gdje su se spojili i sjever i jug, i istok i zapad, sunce i mjesec, kontinent, država, grad. Ono mjesto pod suncem gdje želim biti. O, kako lijepu poziciju sam izabrala.
.
Ni ovo nije posljedica sanjarenja, ne brini. Ovo je samo prikupljanje starih, velikih i malih, bitnih a nevažnih, bukvalnih a ne doslovnih, toplih a bolnih uspomena. Kakve su kome, to neka nam ostane. I ponovo pričam istu priču, kome drugom do sebi. Niko ne sluša, nikoga se ne tiče, kako je najbolje. Izvodim monologe. Ode tebi. Sama na daskama na koje me život popeo. Jednu priču da vježbam milion puta, do kraja života, za finalni nastup u jednom drugom svijetu.

Svakoj minuti dana ispričam tu priču, ni jedna ne može da ne zna. I nadmeću se s tobom, žele te zamijeniti, a ne mogu.

http://www.youtube.com/watch?v=_kbyCTPYVaU&NR=1&feature=endscreen

Muameru.

I večeras sam mali vojnik. Osmijehom i vjerom tjeram silne utvare. Nedosanjane snove, neispričane priče, nedoživljene ljubavi.

Naviru uspomene, polako jedna po jedna, podsjećaju da živim za dvoje. Stara avlija i mali plavi anđeo koji s rukama na leđima imitira starog čiku Fehima. Po stoti put se pitam šta bi sada radio, bi li bio veći od mene, ili bi zastao da opet ne ostanem najmanja.
Zna li da svaku noć zaspem s mišlju o njemu, čuje li kad mu prepričavam dan, kad mu se jadam? Zna li da sada ima banana, hvala Bogu, u izobilju? Možda sada negdje ljuti čiku Fehima imitirajući ga, ko zna. Zna li da sam sigurna da bi mi bio najbolji prijatelj, da bi mi bio najbolja zaštita, moj heroj. On bi me branio od goropadne djece, „nahranio“ me snijegom sad dok ga ima. Lijepio mi srcad po zidu na fejsbuku. I svađali bismo se, kao što smo i onda znali. Ali bi čuvali jedno drugo, kao što smo i onda znali. Samo da je tu.

Ali ja sam vojnik. Ne bojim se ničeg ovozemaljskog, čovječijeg. Živim za dvoje, imam snage za dvoje, dušu za dvoje, srce za dvoje. I volim, i govorim, i želim, i borim se-sve za dvoje. Nekad i boli za dvoje, ali se i ozdravi i preboli-za dvoje.
I volim banane, za dvoje.

(Bratu, Muameru.)

...

Ne uzmite ni jednu moju riječ za zlo. Riječi i papir su sve što imam. Tu, na papiru, i volim i želim, i patim i radujem se. I putujem, i živim. Baš sve. Nije sunce grijalo ako ne zapišem. Sutra će pasti kiša, ona teška i sumorna, ali ostaje na papiru ono sunce od neki dan, da olakša i oboji.

Ovih dana ni papir neće da sluša. To dođe kao prokletstvo, vjerujte. Jednom kad u riječi nađete prijatelja, savjetnika, ljubav i saučesnika, kad ne možete da pišete, sami ste. Da na papir izvadim sve ovo u meni, najviše bi bilo tebe. A papir kao da zna da si zabranio da pričam, da nisi htio da čuješ. I papir onda brani, što nije prihvaćeno ne bi trebalo biti ni rečeno. Zar?

Ali, evo ponosit ćeš se sa mnom. Nijemo gledam kroz prozor, snijeg krije sve tragove. Ne nadam se tebi, znam da nećeš doći. Sada nosim rukavice, znam da me tvoje ruke neće ugrijati. Ne žalim ni za zagrljajem, ni za osloncem, ni za poljupcem. Znam da nećeš biti tu kad mi budeš trebao. Znam da mi nećeš poželjeti dobro jutro, ni laku noć. Znam da mi se nećeš nasmiješiti, otjerati košmare. Nije to meni namijenjeno.

Baš kao velika, zanemarujem ovu divotu što u meni tinja, neka meni hladnih snijegova. Nisu više pahulje lijepe, nježne, čiste. Ne divim se njihovim oblicima. Ne želim da ih skidam sa tvoje kose, usnama topim na tvojim obrazima. Snijeg je padavina. I ponekad radost za djecu. To je sve. I otići će...Zamoliću ga da sobom ponese i ovo moje.